subota, 21. studenoga 2015.

Ko si ti krije se u tvom savršenom sendviču iz snova

Hej, ljudi... Imam samo kratku obavijest prije nego što krenem s pisanjem posta, a to je da će postovi izlaziti pretežno svake srijede i subote. Tema postova neće biti najavljena, ali ću imati neke svoje "rubrike", tj. kao par različitih naslova koje ću stalno obrađivati iz drugog ugla... Hvala na čitanju, a sad idemo s ludovanjem.... Šalim se, sad idemo s postom... (Ne znam zašto, ali iako znam da su mi šale glupe i dalje ih pišem ?!)
Današnji post je na temu "Ko si ti krije se u tvom savršenom sendviču iz snova"! Ovo je jedna jako složena tema i mnogi se bave ovim pitanjem... Ono što ja želim da uradim, jeste da vam pomognem da pronađete šta vi želite da budete kad odrastete...
Znači, ja sam inače, u potpunosti izgubljena kad je riječ o tome šta želim da budem kad odrastem... Iskreno, ima previše mnogo stvari koje volim a ne idu mi baš dobro, ima mnogo stvari koje volim, ali mi najednom dosade, mnogo stvari koje ne volim, ali ponekad i razmišljam o njima, ima tu i mnogo stvari koje su mi se ogadile nakon što je Miley Cyrus objavila Bangerz, msm. tad sam odlučila da definitivno nikad neću imati tvornicu izrade plišanih medvjeda #RIPchildhood ...
Iskreno, mislim da se ja ovim pitanjem najviše nerviram iz čistog razloga jer danas faktički dijeca vode svijet... Prvo je Justin Bieber sa 15 postao popularan, Taylor Swift sa 16, Selena Gomez sa 7... Mislim ja imam 16 godina i imam osjećaj da sam prestara da razmišljam i o jednoj karijeri, što je pomalo i više nego nenormalno...
Mnogo sam pretraživala po internetu "Kako znati šta da budeš kad odrasteš" i td.- i iskreno, nisam našla baš zanimljive stvari... Jednostavno, našla sam tekstove koje me ohrabljuju, ali mi ne daju korektno odggovor na moje pitanje i sad shvatam što je to tako, zato što mene niko ni ne poznaje od tih ljudi koji pišu te postove... Ipak, naišla sam na jedan veoma interesantan post, a to je da je tajna u mom savršenom sendviču... Ne znam da li ste vi ikad o tome čitali, ali ovo je 100% istina i znapravo ja sam malo više kopala po cijelom tom postu, ali nisam baš našla ništa konkretno...
Ono što sam ja shvatila je da ko si ti se ne krije u tvom savršenom sendviču... Msm. zamisli ono "Šta se nalazi u mom sendviču?-Paradajz... Jeee, to je ono ko sam ja!!!" NE! Ja zapravo mislim/znam da je tajna ko ćete biti kad odrastete u vama samima i sad ću vam objasniti par koraka kako konkretnije doći do istine....

1. Živi svoj život!
Ne govorim da moraš imati 33333 prijatelja, niti provoditi vrijeme vani... Nije bitno da li te društvo odbacuje ili ne, bitno je gledati svijet oko sebe... Hodaj ulicom bar na 5 minuta, budi na internetu, pretražuj novosti iz svijeta i nađi zanimanja... Brzo ćeš naći neke nove hobije i važno je uočiti na što najviše vremena provodiš... Nemoj raditi nešto što ti se ne sviđa, imaj strpljenja i počni biti sigurniji u sebe...

2. Razlikuj hobije i važne stvari!
Tokom istraživanja samog sebe pronaći ćeš mnogo stvari koje ti se sviđaju. Važno je razlikovati što možeš raditi kao profesiju, a šta može ostati samo za tebe, kao neka vrsta "Skrivenog talenta". Razmisli koje od tvojih svakodnevnih interesovanja su najluđe, a koje imaju najveću šansu da se ostvare i usredoči se na te ciljeve.

3. Nemoj lako odustajati!
Mnogo stvari je jako teško za učiniti, ali sjeti se da čak i najpametnija osoba koju si ikad upoznao nije Ajnštajn.... Ako jednom odustaneš, steći ćeš tu naviku i stalno je ponavljati. Moraš se oduprijeti i biti uporan... "Bez muke nema nauke"

4. Ne žuri!
Nikad nemoj biti 100% siguran da si uistinu pronašao ono što želiš da budeš u životu... Život je nepredvidljiv i uvijek možeš pokazati interesovanja za nešto novo... Uvijek odvajaj svoje vrijeme za okolinu, ali budi usredočen na svoje ciljeve, to je ključ kako nikad nećeš ni izgubiti svoju ličnost.

5. Razgovaraj sa roditeljima i prijateljima!
Ovo je jako važno... Iako većina nas razmišlja u smislu: "Moj život, moja stvar", to nije tako... Za mene je iskreno jako važno šta moji roditelji, kao i poznanici misle o meni, kao i svi ostali. Osobe koje uistinu cijenim uvijek pitam za mišljenja ili pokušavam ih saznati indirektno pomoću njihove reakcije. Kad pronađem neko novo interesovanje uvijek se zapitam da li je to nešto sa čim bi moji roditelji bili ponosni. Ovo je zapravo kao neki instikt s kojim donosim važne odluke. Uvijek razmišljajte o osobama koje su vam bliske i kakve bi bile njihove reakcije...

6. Čitaj!
Šta god da je vaš san, uvijek čitajte... Uz knjige ćete zaokružiti svoj vokabular, te ćete, u bilo kojoj situaciji da se nalazite imati prave odgovore.. Ukoliko niste velik ljubitelj knjige ( kao ja) krenite s nekim lakšim djelima, kao što je Don Kihot, a završite sa velikim misliocima, kao što su Homer i sl. Pokušavajte naći šta vam odgovara, da li su to neka misteriozna djela ili neka koja vas opuštaju, u knjigama često možete pronaći odgovore na mnoga vaša pitanja.

7. Plan 0
Prije vaših ostvarenih ciljeva o budućnosti,probajte pronaći neki posao koji će vam pomoći financijski, ali i psihički. Počnite raditi nešto gdje ćete se zapitati "Da li je ovo stvarno ono što želim od života?- Naravno da ne!" i ovakva misao će vam još više probuditi želju da se borite za dalje... Isto tako, bilo koji posao će vam pomoći financijski, tako da od viška glava ne boli =D
Što se tiče cijele priče sa sendvičom, ja mislim da to ima neku kao kreativniju ulogu... Ljudi vole sendviče na različite načine, ali je interesantno što sendvič uistinu može pokazati čovjekov karakter... Ja mislim da sendvič ima ulogu da pokaže koliko je neko jednostavan, odnosno složen... Npr. ja kad jedem sendvič ja ne dodajem nikakve dodatke, što bi reklo da sam ja jednostavna osoba i stvarno jesam, msm. vidite koliko je moj dizajn i boje u mojim postovima i sve ostalo jednostavno?
Ipak, poznajem osobe koje dodaju mnogobrojne dodatke i to samo govori o tome koliko su te osobe komplikovane... O ukusima vam ne mogu detaljnije reći, jer sam ja ipak jednostavna osoba, ali mislim da je ovo jedna jako zanimljiva tema i da budemo iskreni, sve što ima veze s hranom meni je i više nego zanimljivo...
Prije par sedmica kad sam dobila ideju za ovaj post i imala u potpunosti drugačiju viziju posta u glavi odradila sam anketu sa par osoba iz svoje škole... Sve je ispalo otprilike u redu, evo te kratke ankete:::

Sad sam odlučila da vam napišem svoju Top5 listu šta želim da budem kad odrastem:::
5. Patolog
4. Spisateljica ( pogotovo neki kriminalistički romani)
3. Pisac pjesama
2. Detektiv
1.Kraljica Rima - mislim, za ovo imam najviše šanse, hahah

Iskreno, sad vam neću objašnjavati zašto šta, jer imam osjećaj da mnogi su već odavno prestali čitati, a i jako sam umorna, tako da mi se više ne udugovlači s postom... Nadam se da vam se post svidio i da ste nešto korisno naučili.. "Ima toga kamara"- da vam predaje moj prof. hemije sad biste plakali od smijeha( ovo je jedna od njegovih mudrih izreka)... Mnogo hvala na čitanju posta i ostavite komentar, msm. to je obavezno!!! Hahhaha... Čujemo se drugi put, pozdravvvv -.^

srijeda, 18. studenoga 2015.

Hakuna Matata: Djeco, trebamo djelovati!

I moja prva rečenica na ovom Blogu će glasiti: Biologija je zakon! - To je sve što na ovom Blogu više nikad IKAD nećete pročitati...

Hej, ljudi... Moje ime je Aida i nakon mnogo iskušenja da napokon napravim Blog na kojem ću aktivno pisati zauvijek i uvijek dok nas novi trendovi ne rastave- odlučila sam, zašto još jednom da ne pokušam napraviti Blog? Inspiracija iza ovog Bloga je jako složena i misim da vam tu priču trebam detaljnije ispričati, dakle, slijedi moja- Blog priča:

Sve je počelo davno, davno, davno, još kad ljudi nisu znali, pa, ništa... Ali su još tad htjeli da imaju neku vrstu pažnje i pohvale i poslije su to i dobili, naravno u muzeju nakon 30 000 god. od njihovog života... Onda je krenula priča sa Anom Frank i njezinim izgubljenim/pronađenim dnevnikom i vjerujte me, većina osoba, da li pročitali dnevnik ili ne (ja nisam, iako sam lagala na lektiru da jesam) bila su inspirisana tim djelom u kojem pišeš o svom dosadnom životu i onda ti se kasnije svi dive... I onda je došao najznajčajniji uticajni faktor na razvoj čovječanstva, a to je crtić Winx Club... Jeeee... Winx Club je bila moja prva velika ljubav (mislim ko ne želi letjeti i puštati vatru na sve koji nas živciraju?) i u svoj mojoj ljubavi za Winx ja sam saznala za Blog i odlučila da napravim sama svoj Blog... Tako da sam 2011. napravila 1# Blog koji je bio iskreni promašaj i nikad ikad ikad vam ne bih dala adresu tog Bloga.. Znači, nikad... I onda sam otvorila svoj 2# Blog koji je, khmmm, jednostavno vodio Balkan po vatri... Da... Ne, stvarno, Blog je bio popularan i imala sam oko 20-30 komentara na postovima, a na predzadnjem postu sam imala preko 50 komentara... Mislim, taj Winx Blog je bio toliko popularan da sam imala i hejtere... Msm. #Reeeeespect ... Ipak, kad imaš 13 počinješ da više razmišljaš o Taylor Swift nego o vilama, nekako, to je vrijeme kad se nadaš da i dalje možeš da zapališ druge, ali shvatiš, hej, možda mogu da napišem pjesmu o svim osobama koje mrzim i preselim se u Los Angeles i postanem popularna i dobijem Grammy-ja? I tako je nastao moj 3# Blog - Blog za koji sam bila najviše vezana od svih ostalih Blogova ikad, Blog koji mi je stvorio dugogodišnju karijeru, nenaspavane noći i Blog uz koji sam odrasla, a njegovo ime bilo je: Teenage Dream (Yeah, you make me feel like I'm living a...), ali sam poslije ime pretvorila u iHeart ( don't ever look back...). Blog je nažalost danas sakriven jer je Blog za mene neka vrsta dnevnika kojeg bih voljela da čitaju svi osim osoba koje ja poznajem u stvarnosti i slučajno, ali sasvim slučajno.... Da, sasvim, sasvim slučajno je nekako neko iz mog razreda, ali ponavljam, slučajno dobio adresu tog Bloga i to je bilo sve #R.I.P.iHeart ... Nakon tog Bloga, kojeg sam vodila oko 2 g. imala sam ideju da napravim Blog koji se zove The Taylorland, ali od te ideje ništa nije bilo... Također sam imala u planu otvoriti Blog E-Team koji bi bio kao neka priča o detektivki Elizabeth White i sve je bilo divno, kao i dizajn za taj Blog, ali sam izgubila šifru računa kao i e-mail... Ali, hej, adresa postoji tako da možete da pronađete kako je taj Blog trebao da izgleda ---> http://eteam-story.blogspot.ba/
Bilo je lijepo dok je trajalo, iako nikad nije baš trajalo, ali... Ugl. 13.07. 2015. sam bila otvorila 4# Blog koji se zvao Whiteness i sumnjam da sam ga imala više od 1 mjesec... Što se tiče tog Bloga, krivica zbog zatvaranja jeste bila moja, ali bilo je dosta faktora koji su utjecali na mene da to učinim...  Iskreno, od Bloga me uvijek odvraća ista stvar koja me i vraća, a to je ograničenost kreativnosti... Ja imam običaj, kao i svi vi, imati neke svoje, hmm kao fraze ili stavke koje uvijek koristim i kada shvatim da sama sebe ograničavam odustanem od Bloga, ali onda se sjetim neke nove ideje i vratim se...  Stvarno sam se ispisala..?
Ipak, ova Blog priča čini se da neće završiti bez moje priče o 5# Blogu , a to je upravo ovaj Blog... Ovaj Blog sam otvorila, jer, zašto da ne? Mislim, ljudi sami ostavljaju tragove i ono po čemu će ih drugi pamtiti, ili bar po čemu će oni pamtiti sami sebe... Sinoć sam čitala svoj stari dnevnik koji sam pisala u razdoblju od 2009-2014 i tu sam pročitala mnogo puta kako sam se spremala da idem učiti i kako sam nešto učila i dobro znam da to nije istina, to sam napisala jer me je samo bilo strah da će možda neko jednom pročitati to i bilo bi možda bolje da vide da sam učila, a ne ustajala u 3h i molila Boga za pomoć... Ali, postoji tu mnogo stvari koje sam zaboravila i tako i priču da nisam učila ću jednom zaboraviti, ali će ona na mene djelovati da ponovno dobijem inspiraciju za trud koji sam nekad prije imala... I zato sam shvatila da mogu provoditi dane pisući na ovom Blogu o svojoj depresiji i nepravdi koju sam dobila od strane drugih osoba, ali to će iskreno samo stvoriti mržnju u nekoj "Budućoj Ja" i zato sam odlučila da pišem ovaj Blog o samo dobrim i lijepim uspomenama, o težnji za nečim što se možda ni niće desiti i samo ponekad, ali ponekad o svojoj opsjednutosti prema pištoljima i ubojstvima ( razmišljam o tome da budem detektiv, nisam serijski ubojica, ne brinite..)...
Jer, znate kako kažu: "HAKUNA MATATA! Budite sretni do kraja svog života...", a znate kako moja prof. biologije kaže: "Ne mogu o tome da pričam jer se nisu desila nikakva detaljnija istraživanja!" ... Djeco, trebamo djelovati, trebamo djelovati....