Hej, ljudi... Moje ime je Aida i nakon mnogo iskušenja da napokon napravim Blog na kojem ću aktivno pisati zauvijek i uvijek dok nas novi trendovi ne rastave- odlučila sam, zašto još jednom da ne pokušam napraviti Blog? Inspiracija iza ovog Bloga je jako složena i misim da vam tu priču trebam detaljnije ispričati, dakle, slijedi moja- Blog priča:
Sve je počelo davno, davno, davno, još kad ljudi nisu znali, pa, ništa... Ali su još tad htjeli da imaju neku vrstu pažnje i pohvale i poslije su to i dobili, naravno u muzeju nakon 30 000 god. od njihovog života... Onda je krenula priča sa Anom Frank i njezinim izgubljenim/pronađenim dnevnikom i vjerujte me, većina osoba, da li pročitali dnevnik ili ne (ja nisam, iako sam lagala na lektiru da jesam) bila su inspirisana tim djelom u kojem pišeš o svom dosadnom životu i onda ti se kasnije svi dive... I onda je došao najznajčajniji uticajni faktor na razvoj čovječanstva, a to je crtić Winx Club... Jeeee... Winx Club je bila moja prva velika ljubav (mislim ko ne želi letjeti i puštati vatru na sve koji nas živciraju?) i u svoj mojoj ljubavi za Winx ja sam saznala za Blog i odlučila da napravim sama svoj Blog... Tako da sam 2011. napravila 1# Blog koji je bio iskreni promašaj i nikad ikad ikad vam ne bih dala adresu tog Bloga.. Znači, nikad... I onda sam otvorila svoj 2# Blog koji je, khmmm, jednostavno vodio Balkan po vatri... Da... Ne, stvarno, Blog je bio popularan i imala sam oko 20-30 komentara na postovima, a na predzadnjem postu sam imala preko 50 komentara... Mislim, taj Winx Blog je bio toliko popularan da sam imala i hejtere... Msm. #Reeeeespect ... Ipak, kad imaš 13 počinješ da više razmišljaš o Taylor Swift nego o vilama, nekako, to je vrijeme kad se nadaš da i dalje možeš da zapališ druge, ali shvatiš, hej, možda mogu da napišem pjesmu o svim osobama koje mrzim i preselim se u Los Angeles i postanem popularna i dobijem Grammy-ja? I tako je nastao moj 3# Blog - Blog za koji sam bila najviše vezana od svih ostalih Blogova ikad, Blog koji mi je stvorio dugogodišnju karijeru, nenaspavane noći i Blog uz koji sam odrasla, a njegovo ime bilo je: Teenage Dream (Yeah, you make me feel like I'm living a...), ali sam poslije ime pretvorila u iHeart ( don't ever look back...). Blog je nažalost danas sakriven jer je Blog za mene neka vrsta dnevnika kojeg bih voljela da čitaju svi osim osoba koje ja poznajem u stvarnosti i slučajno, ali sasvim slučajno.... Da, sasvim, sasvim slučajno je nekako neko iz mog razreda, ali ponavljam, slučajno dobio adresu tog Bloga i to je bilo sve #R.I.P.iHeart ... Nakon tog Bloga, kojeg sam vodila oko 2 g. imala sam ideju da napravim Blog koji se zove The Taylorland, ali od te ideje ništa nije bilo... Također sam imala u planu otvoriti Blog E-Team koji bi bio kao neka priča o detektivki Elizabeth White i sve je bilo divno, kao i dizajn za taj Blog, ali sam izgubila šifru računa kao i e-mail... Ali, hej, adresa postoji tako da možete da pronađete kako je taj Blog trebao da izgleda ---> http://eteam-story.blogspot.ba/
Bilo je lijepo dok je trajalo, iako nikad nije baš trajalo, ali... Ugl. 13.07. 2015. sam bila otvorila 4# Blog koji se zvao Whiteness i sumnjam da sam ga imala više od 1 mjesec... Što se tiče tog Bloga, krivica zbog zatvaranja jeste bila moja, ali bilo je dosta faktora koji su utjecali na mene da to učinim... Iskreno, od Bloga me uvijek odvraća ista stvar koja me i vraća, a to je ograničenost kreativnosti... Ja imam običaj, kao i svi vi, imati neke svoje, hmm kao fraze ili stavke koje uvijek koristim i kada shvatim da sama sebe ograničavam odustanem od Bloga, ali onda se sjetim neke nove ideje i vratim se... Stvarno sam se ispisala..?
Ipak, ova Blog priča čini se da neće završiti bez moje priče o 5# Blogu , a to je upravo ovaj Blog... Ovaj Blog sam otvorila, jer, zašto da ne? Mislim, ljudi sami ostavljaju tragove i ono po čemu će ih drugi pamtiti, ili bar po čemu će oni pamtiti sami sebe... Sinoć sam čitala svoj stari dnevnik koji sam pisala u razdoblju od 2009-2014 i tu sam pročitala mnogo puta kako sam se spremala da idem učiti i kako sam nešto učila i dobro znam da to nije istina, to sam napisala jer me je samo bilo strah da će možda neko jednom pročitati to i bilo bi možda bolje da vide da sam učila, a ne ustajala u 3h i molila Boga za pomoć... Ali, postoji tu mnogo stvari koje sam zaboravila i tako i priču da nisam učila ću jednom zaboraviti, ali će ona na mene djelovati da ponovno dobijem inspiraciju za trud koji sam nekad prije imala... I zato sam shvatila da mogu provoditi dane pisući na ovom Blogu o svojoj depresiji i nepravdi koju sam dobila od strane drugih osoba, ali to će iskreno samo stvoriti mržnju u nekoj "Budućoj Ja" i zato sam odlučila da pišem ovaj Blog o samo dobrim i lijepim uspomenama, o težnji za nečim što se možda ni niće desiti i samo ponekad, ali ponekad o svojoj opsjednutosti prema pištoljima i ubojstvima ( razmišljam o tome da budem detektiv, nisam serijski ubojica, ne brinite..)...
Jer, znate kako kažu: "HAKUNA MATATA! Budite sretni do kraja svog života...", a znate kako moja prof. biologije kaže: "Ne mogu o tome da pričam jer se nisu desila nikakva detaljnija istraživanja!" ... Djeco, trebamo djelovati, trebamo djelovati....
Autor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbriši